The devil inside

Redovita sam, nema što!

Ovaj put vas neću previše daviti s pričom, nego ću vas pustiti da uživate u slikama.

No, kao što rekoh, ne PREVIŠE.

Obzirom da je Kapadokija u samom srcu Turske, a Izmir na njenoj obali, zaključili smo da je besmisleno izgubiti čitav dan na putovanje do tamo, te smo se odlučili na noćnu vožnju autobusom.
Inače ne volim buseve, ali u Turskoj su mi definitivno omiljeno prijevozno sredstvo. Zapravo, kako bi Z rekao, to nisu busevi, to su spejs šatli. Gomila mjesta za noge, stjuard koji ti fura kavicu, kolačiće, sokiće, tv na svakom sjedalu (pa si biraš oš slušat glazbu, oš gledat tv), i, pazite perverzije, wi fi. I to sve za 20 eura za 12satnu vožnju. Tu se jedva mrdneš od doma za te pare...

Tamo smo stigli oko 10 sati, ako se ne varam. Obzirom da nas je naš CS host zeznuo, jedina opcija nam je ostao hostel. Uzeli smo najjeftiniju opciju, spavaonicu, za 7 eura s uključenim doručkom.

Spavaonica:


Nakon par sati sna krenuli smo u otkrivanje čari Kapadokije. Inače, to je područje u srcu Turske poznato po "mjesečevom" krajoliku, po predivnim vulkanskim stijenama, te po kućama, čak i čitavim gradovima uklesanim u iste.

A sad,uživajte...



tamo smo ugledali ovaj komičan prizor (da, ima mobitel u ruci)














pogled na Goreme








Podzemni grad Derinkuyu


Urgup



Krajem drugog dana u Kapadokiji, nakon cjelodnevnog pješačenja i uživancije,odlučili smo se popesti na stijenu iznad Goremea (tamo gdje "piše pogled na Goreme"). I sad, to je mali gradić, ali to je također i Turska, pa je sve smotano, neorganizirano i nije baš najjasnije kojim putem treba ići da bi se došlo do gore. Ali mi krenusmo tražiti. Hodamo uzbrdo, ispred nas je još jedan namjernik. Pristupa nam

- Sorry, do you know how to get up there?

- No, but we're going up, too

- Excuse me, where are you from?

- We're from Croatia, and you?

- Well, I'm from Croatia, too!

Usred Kapadokije uspjeli smo naletjeti na Tomislava iz Krapine, koji živi i radi u Španjolskoj, ali je odlučio provesti godišnji odmor u Turskoj. Tu smo večer proveli nad Goremeom prepričavajući kako smo tamo došli, kuda idemo poslije i slično. Par sati. Iskreno,nemam pojma kako smo se kasnije po mrklom mraku uspjeli spustiti u Goreme.
Sreli smo ga još i idući dan, te završili s njim na večeri u jednom slatkom malom tradicionalnom turskom restorančiću. Obzirom da smo se planirali kasnije još vidjeti u Istanbulu, nismo se fotkali zajedno u Kapadokiji. Pokazalo se pogrešnih, al što ćeš...možda se još koji put vidimo. Simpatičan momak.

Nakon puna 4 dana Kapadokije,nekoliko desetaka prehodanih kilometara i nekoliko žuljeva, bilo je vrijeme za pokret. Još par dana, i letimo doma...

Toliko sam često razočarana ljudskim rodom da si sve mislim kako bi umjesto što dan za danom vodim borbe s vjetrenjačama i naričem nad ljudskom sebičnošću i otuđenošću, bilo mudrije i isplativije (barem u smislu očekivanog vremenskog suficita), dijeliti svoje oduševljenje kad me netko pozitivno iznenadi.

Dan za danom se čudim ko pura dreku ponašanju ljudi oko sebe, umjesto da jednom za sva vremena prihvatim stanje stvari kakvo je i prilagodim se. Ti si bahato smeće? Ja mogu biti još bahatije smeće.

Sjećam se da sam još u osnovnoj školi bila totalni autsajder, jer mi nikad nije bilo jasno zašto bih nekoga omalovažavala, maltretirala ili tukla samo zato kaj mi je, eto, dosadno, i mogu. Sve si mislim da su me doma zajebali. Umjesto pravoj stvari, oni su me učili nekoj usranoj pristojnosti.

A da su me učili pravim životnim vrijednostima, danas ne bih bila razočarana masom stvari.

Ne bi me razočaravalo kad mi kolege ne žele pomoći u smislu posudbe skripte na 10 minuta da si iskopiram predavanje koje sam propustila, pod izlikom da nisu niš zapisali, ili da je sve krivo, ili već nekom drugom. Ne bi me razočaravalo kad bih potrošila pol sata kopajući po gmail inboxu tražeći gdje je primjerak prošlogodišnjeg kolokvija kojeg profesorica uporno ponavlja, da bih ga poslala curi s kojom sam progovorila 5 riječi sveukupno, bez da se ona udostoji uopće zahvaliti. Ne bi me razočaravalo što studiram s nekim isfrustriranim kučkama koje vlastite komplekse liječe vrijeđajući druge, i zapravo, ne bih se smijala i mislila, neću se spuštati na razinu te jadnice, već bi joj vratila istom mjerom, po mogućnosti je psihički satrla da izgubi želju za mizernim životom i odluči skončati. Bejbe, život je kurva, samo najjači opstaju.
I vjerojatno me ne bi razočaravalo što ljudi ne osjećaju obvezu javiti da su promijenili planove kad imaju dogovor s tobom. Ili kad se jednostavno ne pojave na dogovoru, a nikako, baš nikako ti nisu mogli javiti.

Nabijem ih sve na krasan kurac.

Evo, čisto da vam se javim da sam još uvijek živa, neaktivna na blogu, no prilično aktivna u ostalim segmentima vlastitog bivanja.

Kulinarstvo.
Općenito jako volim kuhati, no jedna od omiljenijih stvari mi je isprobavati nove recepte za kolače. Fascinatno, pogotovo obzirom da slatko jedem samo kad hormoni prozvižde i kad čas sve volim, a već u idućem trenutku bi ista stvorenja skratila za glavu. Barem jednu. Nekad s razlogom, nekad, a eto tako. Trenutno iskorištavam priliku dok udovoljavam vlastitoj požudi - upravo čekam da mi se digne tijesto za apsolutno prefine slane kiflice s parmezanom.

Nisam neki tehno frik, no apsolutno sam se zaljubila u svoj novi mobitel. Pa da i to znate.

Položila sam pismeni iz jednog od 3 najgora ispita na faksu, u prvom mjesecu ću i usmeni. Ona druga dva sam već položila, hvalatibože.

KRENULA SAM NA PRAKSU! U školu. Da preciziram, u 1. tehničku školu Tesla. 30 šesnaestogodišnjaka koji spremno čekaju na bilo koju vašu pogrešku da bi vas mogli zajebat, i po mogućnosti satrti. Zasad prilično neuspješno. Za njih, za mene prilično uspješno. Čak su mi totalno simpa baš takvi kakvi jesu. I prilično sam si ponosna zbog činjenice da sam pregrizla strah od javnih nastupa.

Instrukcije, nakit u tragovima.

Počela sam slušati TBF. Šišmiš iz prošlog posta imala džabe kartu za koncert, a ja sam pruženu priliku iskoristila. Prvi kontakt nakon onog posta, za koji i ne zna. Nevolje u raju, pa su neke stvari došle iz dupeta u glavu. Barem se nadam. Al TBF, iznenađujuće dobri.

I tak. I tak...do čitanja, nadam se skorog.

Pusa vam od Lipsy!

Da ga jebeš, budala ostaje budala...

Već sam nekoliko puta na ovim stranicama dijelila razočaranje nekim ljudima. Većinu sam krvopija uspješno izbacila iz svog života, ili, ukoliko to nije baš nikako bilo moguće, skresala doticaje s istima na minimum. No postoji ta vražja stvar koja me generalno jebe, a to je sažaljenje, pa su neki šišmiši ipak opstali.

Šišmiš, predmet promatranja - ženska osoba, 38, majka dvoje djece, u procesu razvoda braka.
Većinu vremena super simpatična, šušnuta, al povremeno joj se zalomi da ode kvragu.

Neki dan podijelim s njom neku zapravo prilično komičnu anegdotu o nesporazumu sa Z, i malo pričamo o njemu, da bi ova prokomentirala da ona misli da on nije za mene, da bi meni trebao netko takav i takav (kakvih sam imala i od kakvih mi se želudac okretao nakon tjedan dana), da se ja ionako samo žalim na njega, a nikad ne kažem ništa lijepo (op.a. možda je samo stvar u meni i mojim prijateljicama, nekako nam je pod normalno koji put prokomentirati neke probleme ili konflikte u našim vezama, čisto da uvjerimo same sebe da nismo baš skroz lude i kraljice drame kako nas naši mužjaci znaju nazivati, već da su neke naše reakcije sasvim normalne. barem sa ženske strane gledano). Mi ne štimamo, ona to odmah vidi. I mene, kozu, to bacilo u depresiju, dok nisam nekako krenula s razmišljanjem o istoj.

Ista je došla do pred kraj studija socijalnog rada, koji je ostavila zbog trudnoće i udaje, te vjeruje da savršeno kuži ljude, da ih zna procijeniti sam tak, iako joj se već u x navrata dogodilo da se posrala sama sebi u usta uslijed krive procjene.
Sjetila sam se kad sam ju tek upoznala, Z je taman otišao u Tursku, a ova mi je laprdala kako bih trebala prekinuti, jer ne vrijedi patiti za nešto kaj ionak ne bu izdržalo. Pokušala sam joj objasniti da ovo zbilja vrijedi, da ta veza nije bezveze, i koješta, no jedino što je ona ponavljala bilo je da ja to sad govorim, a da ću za par godina lupati glavom o zid jer su svi muškarci isti i da će to otići kvragu. (to mi kaže osoba koja je nakon mjesec dana veze zatrudnjela, udala se, i čiji brak od samog početka nije funkcionirao). I tu priču ponavljala i ponavljala i ponavljala unatoč činjenici da sam joj uporno rušila tu mutavu teoriju.

Sad je, kao što rekoh, u fazi razvoda, te je preko iskrice našla nekog lika s kojim se nađe cca svaki drugi vikend na večeri i jebačini, da prostite. Sad je njoj lijepo, prekrasno, oni se divno slažu (neš ti, i ja bih se sjajno slagala s nekim koga viđam svake prijestupne i koji me nakon 3 godine pauziranja od seksa jebe do besvijesti) i čini se da je doživjela amneziju (čini se da nisu svi muški isti više, ili u ovom slučaju pak iznimka potvrđuje pravilo?). I ta "veza", gdje joj je lik prvo skidao zvijezde s neba, pa našao drugu koku preko iskrice, pa kad je to propalo, ipak se vratio na ovo,e pa ta veza vrijedi.

Zaključak - dok sam tužna, nitko nema pravo biti sretan, a kad sam sretna, opet samo ja smijem biti sretna. I mene komentari takve osobe bacaju u bed...

Pa se eto, smijem sama sebi zbog vlastite gluposti... :)

Ajde, ajde, još samo 3 nastavka i gotovi smo. Onda ću vas početi pilati s drugom pričom.

Daklem, moj prvi (ne i posljednji) susret s turskom birokracijom:

Plan je bio nakon Bergame ići ravno za Denizli, odakle je moj najdraži planirao uzeti bus do Izmira jedan dan, položiti ispit, i vratiti se do mene da možemo zapičiti dalje. No, plan je jednako tako bio ostati u Bergami 2 noći, a i naći smještaj u Denizliju. I jedno i drugo pljusnulo u vodu, prvo zbog babe, drugo zbog pizdekistički nastrojenih denižljana (zapravo, ako ćemo iskreno, smještaj u Denizliju smo sredili, ali potvrda je stigla upravo u trenucima kad je autobus napuštao taj grad). I tako je nekako došlo do toga da smo se oboje vraćali za Izmir, no dogovor je bio da ne idemo ponovno do Ibrahima, koliko god nam je prirastao srcu, već da odemo u Bornovu.
Bornova je jedan od izmirskih kvartova, najliberalniji i s najmlađim stanovništvom, no istovremeno je Bornova i ime državnog studentskog doma u istoimenom kvartu.
Zašto smo odlučili u Bornovu? Pa, ima opcija da turisti noće u studentskom domu za simboličnu cijenu, a obzirom da je moj dragi živio dolje, imao je džabe smještaj tamo.
I tako, u večernjim satima stigosmo mi iz Bergame nazad u odurno vrući Izmir, i krenuli put studentskog doma. Btw, turski studentski domovi nisu ko hrvatski, svaka soba sastoji se od 4 kreveta na kat (dakle, za 8 ljudi) i 8 vojničkih ormarića. Kupaonica je, naravno, zajednička. Otprilike kao dorm room u hostelu, samo jeftinije.
I nije liberalno kao kod nas, striktno odvojeni ženski i muški dio doma (dvije različite zgrade na udaljenosti od kojih stotinjak metara), čuvari/čuvarice i stroga kontrola na ulazu u dom.
I tu je zapelo. Iako je smještaj turista u domu normalna stvar, uz propisana pravila i pripadajuću cijenu, na ulazu u dom su tražili objašnjenje što ja radim tamo opetovano nekih 5 puta. Nakon pola sata jebavanja na ulazu odlučili su me pustiti, te sam mogla krenuti do ulaza u ženski dio doma (ah da, bili smo osuđeni na noćnu razdvojenost), gdje me čekao drugi krug objašnjavanja (točnije, mila KyeongAh je to činila umjesto mene na turskom), no ovdje sam mogla ući nakon samo 10 minuta, smjestiti se i uživati u dugo i željno čekanom tušu. Ah da, umjesto vrata na tuš kabinama stoji zavjesa (neprikladno za vrijeme vjetra obzirom na otvorene kupaonske prozore).
Oh, oh, no to nije sve! Noćili smo u tom domu 3 noći, a procedura s ulazom ponavljala se svaku večer.
I na kraju, plaćanje smještaja. Kao što rekoh, nitko ne govori ništa osim turskog, te sam morala voditi svoju korejsku prijateljicu kao prevoditeljicu. I dođem do hrpe drečučih baba koje mi se na turskom deru da neka platim za 6 dana. I to mi još pokušava podvaliti 2 lire skuplju cifru. Te prepucavanje zbog njihovih teškoća u izvođenju osnovnih matematičkih operacija, te prepucavanje oko cijene za jednu noć. Umjesto 10 minuta koliko sam pretpostavila da će trajati, potrajalo je sat i pol. Na odlasku sam im poručila "screw you, fucking gypsies", na što mi je stigao odgovor od jedne od njih "where are you from?". "From Croatia". "Russia?". "No, CROATIA". "Cro...what?". "CROATIA". I otišla.
Ah, da, još jedna napomena. Čak i oni koji kuže nešto engleskog, nemaju pojma di je kroejša, pali samo hrvatistan (HIRVATiSTAN - prvo i se piše bez točkice), a onih 0.0001 % Croatia čita kao kroša.
Nisam sklona vrijeđanju ljudi, no ovaj put mi je prekipilo, jbg.

Dobro, tko je preživio uvod, može odahnuti, dalje malo više pozitive i lijepih sličica!

Jutro nakon povratka u Izmir čekao nas je izlet u Denizli. Zapravo, u mjestašce koje se nalazi nekoliko kilometara od Denizlija, i zbog kojeg je čitavo područje postalo turistički atraktivno. Pamukkale. Blještavo bijele vapnenačke stijene preko kojih se prelijeva voda i tvori terase s bazenčićima.
Wikipedia kaže: "Pamukkale (turski za "Pamučna palača") je kompleks jedinstvenih mineralnih izvora u jugozapadnoj Turskoj, u blizini grada Denizlija. Lokalitet se sastoji od toplih izvora i vapnenca travertina koji ima neobičan oblik plitkih terasastih bazena, nastalih prelijevanjem mineralne vode i taloženjem minerala."
Ne morate puštati mašti na volju, to izgleda otprilike ovako:


Kupanje u bazenčićima je zabranjeno, osim na dijelu blizu samog ulaza, gdje je nekada vodila cesta, a kad su Pamukkale ušle pod UNESCO-vu zaštitu, ta je cesta zatvorena i puštena je voda preko, te su se stvorile bijele naslage.

Dio gdje je kupanje (zapravo namakanje i uživanje pod slapom tople vode kao u jacuzziju) dopušteno


Preko većine tih stijena tijekom čitavog dana teče topla voda (inače, tok je reguliran, nije baš sve kako priroda zapovijeda), te se po tom području krećete bosi. Za divno čudo, nije sklisko.

Puno puno ljudi


Pogled prema vrhu


gdje se nalazi


i ovo


Ostaci antičkog grada Hierapolisa, izgrađenog s funkcijom lječilišta. I to prilično dobro očuvani ostaci, a najbolje su očuvane grobnice (jebiga, liječenje nekad ne upali...)



Nekoliko prizora Hierapolisa





detaljčić


jadni ostaci foruma


al je zato kenjara itekako dobro očuvana


teatar


Inače, Hierapolis je bio prebivalište jednog od Isusovih apostola, Filipa. U novije je vrijeme tamo otkrivena i njegova grobnica (zapravo, ove je godine i službeno potvrđeno da je riječ o grobnici jednog od apostola), koju smo zbog žurbe nažalost promotrili samo iz daljine


I ko za vraga, na odlasku smo morali pitati za radno vrijeme. Radi od 0-24. Krasno. A mi imamo povratne karte i vraćamo se u smrdljivi sparni Izmir i Bornovu. Dobro, barem znamo za drugi put...

Ovaj put sam bila brza, nisam li?

Mašem iz vrućeg Zabrega!