|
Shvatila sam da imam popriličnih problema s počecima. Bilo da je riječ o početku učenja, početku skice nastavnog sata, početku rada na nekom komadu nakita ili pak početku pisanja posta. Nije da vam nemam kaj pisati. Samo mi uvijek manjka vremena za smišljavanje odgovarajućeg početka. 
Nda...i to je jedini razlog zbog kojeg vam predzadnji dio svoje Turske predstavljam gotovo dvije godine nakon putovanja. Ajmo reć da je.
Mislim da je i najveći do sada. Ak vam se ne čita i ne gleda, radije odustanite SAD!
Predzadnja stanica na našem putovanju bila je, po mojoj želji, Ankara. Za neznalice, Ankara je glavni grad Turske, te drugi po veličini grad u državi (wikipedia kaže da ima 4 i pol milijuna stanovnika, dok turci uglavnom navode brojku od 6 milijuna). Ankara je status glavnog grada dobila zahvaljujući svom položaju - otprilike je u centru države - iako je poslovno središte bio i ostao Istanbul.
Z-ovi kolege s tečaja turskog koji su bili u Ankari opisivali su je kao užasno dosadan i ružan grad, no rekoh, bio bi red, kad sam već u Turskoj, posvetiti barem jedan dan njenoj metropoli. I sad mi je žao. Što je bio samo jedan. Jedan i pol, zapravo, no polovicu prvog dana proveli smo spavajući, pa to i ne računam.
Htjeli smo što bolje iskoristiti vrijeme u Kapadokiji, pa smo se i do Ankare odlučili na noćnu vožnju. Ponovno razmaženo u fensi busu. Baš me briga, u Turskoj se isplati biti fensi. No, obzirom na moju krakatost, autobus, koliko god fensi i prostran bio, ipak nije dobra supstitucija kreveta. Tek što sam napokon zaspala, stjuard me došao probuditi. Stigli smo.
Inače, turski autobusni kolodvori su prilično moćni i prilično mi je žao što ih nisam fotkala. No tu je zato naš prijatelj gugl. Izmirski, prvi koji sam vidjela, me ostavio u šoku, obzirom da se prostirao na dvije razine. Ovaj u Ankari prostirao se na tri.
Uploaded with ImageShack.us
Bogu hvala što je naš domaćin noćna ptičica kao i mi (ne samo kad putujemo),budan u pol 6 ujutro, pa smo vrlo brzo dobili upute kako doći do njega. Doduše, trebalo je pričekati da metro proradi (vrijeme smo ispunili puneći crkavajući mobitel u praznom pothodniku/shopping centru), no dobar je znak bilo to što nas je servisni bus ostavio na stanici Kizilay, u strogom centru Ankare, odakle smo imali neku siću metroom do našeg domaćina. I dalje u centru, u lijepom obiteljskom kvartu. Dobar je znak bio što nam je rekao da nas čeka u Burger kingu. Ne zato što volimo Burger king, već zato što se naš domaćin nije pridržavao ramazanskog posta, zbog kojeg smo imali problema u kapadokiji. Naime, tamo smo izbjegavali konzumirati išta u blizini građana, no kad smo se našli između ultrabrze 3-tračne ceste i ogromnog platoa, zaključili smo da je zrak čist i da možemo barem malo utažiti žeđ, no shvatili smo da nije bio kad je krenula deračina i nekakvo mahanje s platoa. Zbog vlastite smo se sigurnosti izgubili u rekordnom roku. No da, naš nas je domaćin čudno pogledao kad smo ga pitali hoće li biti problema ako pijemo vodu u javnosti. Obzirom da je ionako bilo prerano za obilazak određenih znamenitosti, 3 noćne ptičice zaključile su da bi bilo najmudrije za početak malo ubiti oko, pa tek onda krenuti u obilazak Ankare.
Ah da, zaboravih napomenuti ime našeg domaćina - Onur  Tako da sam mogla potvrdno odgovoriti na pitanje koje se par mjeseci kasnije krenulo povlačiti među mojim poznanicima (kad su nas odlučili obradovati prvom u nizu turskih sapunjara) - jesam li upoznala Onura kad sam bila u Turskoj? Da, jesam, samo kaj je ovaj bil malo zgodniji od onog televizijskog. 
U obilazak smo krenuli rano popodne.
Ankara mi se svidjela iz više razloga - neuobičajeno za Tursku, ulice su široke, čiste; pješački prijelazi i semafori imaju funkciju, ne izlažete se riziku dok se spašavate od dehidracije...i, bože, hvala ti, susreli smo ispodprosječan broj napasnih uličnih prodavača. Prvi put u Turskoj osjećala sam se kao u Europi - ironično, obzirom da sam ipak bila u Aziji.
Jedna od višestruko podcrtanih stvari u našem itineraru (lažem vas, nismo imali nikakav pisani itinerar, pa nismo imali niti što podcrtavati ) bio je posjet Muzeju anatolijskih civilizacija. Meka za mog arheologa.
I još jedna prilika za muljanje i varanje muzejskih čuvara - volim ja muzeje, al da sam zbilja plaćala 10 eura za svaki u kojem smo bili na tom putovanju, davnih bi dana bankrotirala - pa sam opet postala KyeongAh, dražesna mala koreanka. Svaki pokušaj ulaska je rizik, jer nikad ne znate kad im može pasti na pamet pregledavati kartice, pa me bilo malkice trta, pogotovo što su čuvari ko kobci vrebali na ulazu, no očito dobro glumim kad sam bez frke prošla, zajedno s Onurom, dok im je moj arheolog djelovao izuzetno sumnjivo onako nemiran zbog ilegalnih radnji (mojih), te su mu uzeli karticu i zvali na dodatnu provjeru te ga jedva jedvice pustili dalje s njegovom karticom!
Daklem...muzej:
Ogromno i iscrpljujuće, ali propuštanje bi definitivno bila užasna greška.
Naravno, željeznički se kolodvor nikako nije smio propustiti, iako smo već sutradan s njega kretali dalje. No dobro, barem smo se na vrijeme raspitali za vrijeme polaska i cijenu vlaka (9 eura za nešto manje od 600 km, i to superbrzim vlakom do Eskisehira [pruga do Istanbula za isti je još uvijek u izgradnji], a dalje običnim brzim)
Da, to je taj superbrzi.
Slijedilo je nabavljanje namirnica (nisam neki ljubitelj gigantskih supermarketa, ali u Turskoj sam ih nekako zavoljela kraj gomile kioska i poluopremljenih dućana; pogotovo je bilo osvježenje nakon Goremea i jedinog dućana tamo - malog prljavog dućančića bez konkurencije, ali s visokim cijenama) i spremanje viške pogače. Moramo malo reklamirati milu nam domovinu.
Navečer smo malo upoznali noćni život Ankare - skupa cuga (jedino pivo koje možete izabrati jest neizbježni Efes Pilsen),isključivo turska glazba, no čak i nije izgledalo jako loše. No vjerojatno bi bilo bolje da nismo svi bili toliko iscrpljeni. A trebalo je skupiti snage za sutrašnji dan, jer smo prije odlaska htjeli još posjetiti Anitkabir - Ataturkov mauzolej.
Impresivno, nije li?
Zapravo smo ga odlučili posjetiti iz zafrkancije.
Sad je vjerojatno vrijeme za pričicu o Ataturku.
Za neznalice, taj je striček zaslužan za rušenje sultanata, uspostavljanje turske republike, sekularizaciju oliti odvajanje države i vjere, uvođenje latiničnog pisma umjesto arapskog i davanje prava glasa ženama. Što je sve vrlo impresivno i lijepo, svakako, no malo presavršen curriculum vitae jednog vojnika, čovjeka koji je pola života proveo ratujući. Nije čiča Mujo baš tolko savršen bio. Armenski genocid je samo jedna od fleka na njegovoj uzornoj uniformi, no ako ste Turčin, i to je riješeno - naime, takvo što se nikada nije dogodilo, štogod ostatak svijeta pričao (super je to tursko ispiranje mozgova, barem su im građani sretni jer žive u savršenoj državi, a zategnuti odnosi sa baš svim susjedima su, naravno, susjedska krivnja. milijun i pol mrtvih armenaca je isključivo armenska krivnja. sad se zapravo pitam odakle ideja za Stepfordske supruge?)
No, nekoliko dobrih poteza uzdignulo je čiča Muju do razine više od samog Allaha. Doslovno. Svaka kuća ima barem jednu njegovu uokvirenu sliku, kao i velika većina lokala, čak i javni wc-i. Odlučite li nešto reći protiv Allaha, to je vaš izbor, no pokušate li reći nešto protiv Ataturka, riskirate život i slobodu. Da, ilegalno je.
No legalno je studirati nauku o ataturku, što sam ja prozvala ataturkologijom. Perverzija.
Kako bismo izbjegli probleme sa zakonom i općenito privlačenje previše pažnje na sebe, tijekom boravka u Turskoj na Ataturka smo se referirali kao Ernesta, Drakulu ili Belu Lugosija (prvi glumac koji je utjelovio Drakulu). Sličnost je naprosto zapanjujuća.
Da se opet vratim u Ankaru - u Anitkabir nas je najviše vukla znatiželja, obzirom da je osim same grobnice tamo i muzej o Ataturku, pa nas je zanimalo do koje mjere se može jedna realna osoba idealizirati. Očekivali smo puno, dobili smo i više.
Ušli smo u kompleks sa stražnje strane, gdje su dvije poveće zgrade s izloženim raznim maketama, fotografijama i uklesanim Ataturkovim mudrim izrekama (inače, ataturkovih izreka ima u izobilju za svaku prigodu, pa se čudim kak je stigao ratovati i svašta nešto raditi kad je tako mudro filozofirao). Ispred jedne stražare babe, ispred druge momci (na slikama). Zatim slijedi popločena cesta do onog bitnijeg djela, gdje je sam otac turaka sahranjen. Da, ataturk inače znači otac turaka - jedna od stvari koje je čiča Mujo uveo su i prezimena, pa je svatko mogao izabrati prezime koje je htio, pa je bilo puno Mudrih, Snažnih i zapravo, svakakvih, a sam Mustafa Kemal Paša odlučio se prozvati ocem turaka. Inače, bio je i ostao jedini s tim prezimenom - svima je ostalima bilo zabranjeno uzeti to prezime.
U muzeju ima zbilja svašta, od njegovih knjiga, pisaćeg pribora, odijela, kućnih ogrtača i čarapa do najperverznijeg izloška - njegovog prepariranog psa. Kaj je preveč je preveč... Muzej rata je očekivano idealiziran, savršeni turci, bla, bla, a onda tamo negdje u podzemlju dolazite do najsvečanijeg djela...ogromne plazme koja stoji na hodniku na kojoj imate live prijenos onoga što se događa u grobnici velikog vođe. Otprilike, baš ništa.
U svakom slučaju,ako se želite malo nasmijati i ubiti par sati vremena u Ankari, svakako navratite. I da, na ulazu u kompleks vas očekuje kontrola rigoroznija nego na aerodromu.
A sad je već došlo vrijeme da pokupimo naše stvari kod Onura i krenemo put kolodvora...Za 3 dana krećemo doma...
Još jedan sasvim prosječan prizor Anadolije...bok, Azija!
|
